Ekonomija dugova

Saga o blokiranima i Vladini pokusaji rjesavanja njihovih problema ponovno su glavna tema u medijima. Vladin prijedlog zakona kojim bi i gradovi i opcine morali oprastati dugove do 10.000 kuna blokiranima, cini se, protuustavan je – no Grad Sibenik i sibenska ekonomija vec imaju svojih problema s neplatisama i neplacenim potrazivanjima.

Kad je Konzum 2015. dugovao Gradu Sibeniku pola milijuna kuna za komunalnu naknadu, odlucio ih je isplatiti u bonovima koji vrijede samo u Konzumovim trgovinama. Takav nezakonit i povlasten nacin podmirivanja dugova na koncu je prebijen preko leda zaposlenika gradske uprave, koji su bozicnicu, umjesto u gotovini, dobili – u Konzumovim bonovima. Vise od pedeset milijuna kuna dugova HNK Sibenika pretvoreno je u bezvrijedne dionice kako odgovorni duznik, klub (tj. udruga gradana), ne bi bio likvidiran, a dresovi i lopte zaplijenjeni i prodani na drazbi. Za taj isti nogometni klub Grad i Vodovod su se naknadno zaduzili za jos 6.8 milijuna kuna ne ocekujuci da im ih klub vrati. Jadranska banka, unatoc optimizmu gradonacelnika kad se u nju slijevao javni novac, zbog svojih i tudih dugova zavrsila je u sanaciji. Tvrtke u nasoj maloj zupaniji sjede na hrpi dugovanja od 400 milijuna. Britanski ulagaci u Obonjan lezerno Gradu ne vracaju kredit.  Zaostali dugovi TEF-a tema su za omanji roman.

Sibencani i Sibencanke su vec navikli da se teret neotplacenih dugova i njegove posljedice uglavnom prelamaju na najsiroj populaciji. To najbolje znaju radnice sibenske Revije, u stecaju od 2000., koje veliku vecinu svojih potrazivanja od poslodavca – zaostale place i otpremnine – nisu nikad dobile. Preostala imovina tvrtke, iz koje se radnice namjeravaju barem djelomicno naplatiti, bezuspjesno se prodaje vec godinama. Osim pogadanja samih vjerovnika, poreznih obveznika i radnika,  neujednacen i proizvoljan, upravo neuredan pristup dugovima koci razvoj ekonomije te opterecuje sudove i bankarski sustav, ali i cijelo drustvo. Sibenik je u tome jako dobar primjer nedostatka trzisnih mehanizama i slabosti institucija i drzave.

Prilikom svakog dugovanja postoji trenutak u kojem vjerovnik mora shvatiti da se nece moci u cijelosti naplatiti. Vjerovnik je vjerovao duzniku – odatle i ime – i to je povjerenje vjerovnikovo ulaganje. Nitko nije prisilio vjerovnika na posudbu; on ili ona su vjerovali da je posudba dobra poslovna prilika ili koristan cin. Jednom kad duznik vise ne moze vracati dug unatoc svojim naporima, iz raznih razloga daljnja naplata duga u cijelosti  postaje kontraproduktivna. Netko kome bi veliki dio place odlazio na servisiranje ili otplatu duga radije bi radio na crno i zadrzavao veci (ili cijeli) prihod za sebe; teret neotplacenog duga prijeci duzniku ulaganja ili poslovne prilike koje bi mozda bile isplative i pomogle otplatiti dug itd. Primjerice, vjerovnik duzniku moze ovrsiti automobil, prodati ga i tako se djelomicno naplatiti. Ali ako bi auto duzniku pomogao putovati na posao ili obavljati kakvu djelatnost, dugorocno, vjerovnik bi si tako ucinio medvjedu uslugu umjesto da je imao strpljenja i dugorocno se naplacivao iz buducih prihoda duznika. Naravno, i vjerovnik i duznik bi bili u boljoj situaciji da se dogovore o reprogramu, djelomicnom oprostu duga, ili poceku na otplatu dok duznik ne stane na noge. Situacija postaje puno slozenija kad postoji mnogo vjerovnika i vise vrsta dugova. To se, pojednostavljeno receno, dogada s izvanrednom upravom Agrokora, koji je i Jadranskoj banci duzan 53 milijuna kuna. Svrstavanje vjerovnika u razlicite skupine, red naplate, kolicina utjecaja na proces i broj glasova u odlucivanju predmet su brojnih sporova kojima ce se zabavljati i sudovi.

Kako je primijetio Harvey Rosen, “bankrota i stecajeva na slobodnom trzistu i u kapitalizmu mora biti, bas kao i pakla i cistilista u krscanstvu”. Ali kako oni ne bi imali negativne posljedice za one neukljucene u proces i kako bi zastoj gospodarstva bio najmanji moguci, kako se radnici, vjerovnici, dobavljaci i banke ne bi vukli za nos, te kako se resursi naseg gospodarstva ne bi trosili na krive tvrtke, ljude, ideje i djelatnosti, potrebno je djelovati na vrijeme, transparentno i ujednaceno. U situaciji gdje su mnogi gospodarski subjekti mali te stoga ne objavljuju financijska izvješća, a dionička društva nisu izlistana na burzi, javni sektor kroz naplatu svojih potraživanja prema njima ima priliku djelovati kako bi uspostavio pravila igre i tržišnog natjecanja.

potrazivanja1

Sâm Grad Sibenik (bez Vodovoda, Gradskog parkinga, Cempresa i Zelenog grada) od gradana i tvrtki pocetkom 2017. potrazuje 66 milijuna kuna. Dakle, prosjecno je svake godine jos oko trecina citavog gradskog proracuna ostajala nenaplacena ili nenaplativa. Situacija u susjednom Splitu je jos i gora: s gotovo 700 milijuna kuna potrazivanja, Splicanima je cijeli jedan proracun ostaje tek na papiru. U sibenskom slucaju je posebno zabrinjavajuca struktura potrazivanja – gotovo 80% cine razne nenaplacene naknade (graf ispod): komunalna naknada, komunalni doprinos, ali i koncesije za javne povrsine, spomenicka renta, zakup poslovnih prostora itd. Ukratko, Grad nije u stanju prikupiti i naplatiti niti redovne racune od gradana i tvrtki/obrtnika.

potrazivanja2
Nenaplacene naknade, koncesije itd.

Kad se dugovima gradana i tvrtki sâmom Gradu pribroje i dugovanja gradskim tvrtkama, slika postaje jos zanimljivija. Primjerice, potrazivanja Vodovoda od kupaca iznose svake godine vise od 30 milijuna kuna.  Izmedu 2013. i 2014. ukupna potrazivanja su skocila za dvadeset milijuna kuna ili 45%. Dok se dio vjerojatno uvecao zbog zateznih kamata, ta brojka nesumnjivo ukazuje na povecanje broja neplatisa i nenaplacenih potrazivanja.

potrazivanjatvrtke

Posebno zapanjuje podatak da su krajem 2011. od 45 milijuna kuna potrazivanja Grada cak 32 milijuna bila starosti preko pet godina. Dakle, Grad nije bio u stanju vise od pet godina raznim mehanizmima uvesti reda i rascistiti sibensku ekonomiju. Te godine Drzavna revizija je u svom porazavajucem izvješću zakljucila da takva “potraživanja za komunalnu naknadu [starosti preko pet godina] čine 85,9% ukupnih potraživanja za komunalnu naknadu i nisu naplativa”.

Kako je moguce da Grad i gradske tvrtke dopustaju gomilanje tolikih dugova? Zasto ih ne rasciste i naplate?

Gradska tvrtka “Zeleni grad”, prema izjavi direktora, uopce ne obracunava zatezne kamate na kasnjenje placanja racuna:

Nikada do sada nismo građanima obračunavali kamate ako bi račun podmirili i poslije roka navedenog za dospijeće. Nećemo ni ovaj put. Jedino kad krajem godine podvlačimo crtu i kada zbog nepodmirenog dugovanja šaljemo tužbu, u tom slučaju zaračunamo i kamate.

Zupanija dodijeljene koncesije oduzima tek nakon dvije uzastopne neplacene koncesije. Dakle, vise od dvije godine nakon sto koncesionar pokaze da nije u stanju poslovati profitabilno i  raspolagati koncesijom, stvarajuci novu vrijednost.

– Nikome ne oduzimamo koncesiju čim zapadne u nevolje, a uvjet za oduzimanje koncesije su dvije uzastopne neplaćene koncesijske naknade.

Jadranka Fržop, pročelnica Upravnog odjela za pomorstvo, promet i otočni razvoj

Kako je mnogim koncesionarima koncesija zapravo jedini kapital i kolateral koji posjeduju, Zupanija se nakon oduzimanja i stecaja cesto nema iz cega naplatiti. A propali koncesionar se nerijetko novom tvrtkom ponovno moze javiti za koncesije.

Iz ekonomskog kuta gledanja, takvo ponasanje niposto nema smisla.

Ekonomski gledano, pravovremeno djelovanje prilikom naplate potrazivanja je osobito vazno. Ukoliko se na vrijeme prepoznaju problemi neke tvrtke/obrta ili pojedinca ulaskom u proces predstecajne nagodbe, osobnog bankrota ili ovrhe, korist je trostruka. Kao prvo, stedi se vrijeme koje je izuzetno skupo. Neisplacena placa, neplacena usluga ili roba se odnekud mora nadomjestiti, sto je vidljivo po visokim zateznim kamatama. Ne plate li korisnici na vrijeme vodu, Vodovod svejedno mora isplatiti svoje radnike na odredeni datum. Iz tog razloga kamate, pogotovo one zatezne, odrazavaju (i) vremenski trosak novca uslijed neplacanja. Vjerovnik kojem TEF ili Revija duguju milijun kuna parnicit ce se dvadeset godina i dobiti u zamjenu strojeve ili zemljiste koji ne da su bezvrijedni, nego zapravo imaju negativnu vrijednost kad se uracuna trosak vremena i resursa potrebnih da bi se priveli svrsi. Naime, tih milijun kuna vjerovnik je nekako morao nadomjestiti prije dvadeset godina, plativsi na njih kamate. Zapravo, Revija je od svojih radnica/vjerovnica posudila njihove place i doprinose na dvadeset godina. Slicno tome, radnice Matkola (kao mnogi drugi u sibenskom gospodarstvu) radile su mjesecima bez place. Da je tvrtka otisla u stecaj ili likvidaciju odmah, ne bi izgubile mjesece zivota i rada besplatno radeci za propalu tvrtku.

Drugo, pravodobnom reakcijom sprjecava se moralni hazard kojem pribjegavaju duznici: kako bi se izvukli iz predstojeceg bankrota, blokade ili ovrhe, spremni su riskirati puno i previse jer ionako nemaju sto izgubiti, kockajuci se za spas. Takoder dolazi do matematike u kojoj duznik nakon odredene razine bezbrizno nastavlja gomilati dugove ionako se nadajuci otpisu ili reprogramu jer je masa dugova sve manje otplativa  ili jer je “sistemski” – ili politicki – vazan (vidi HNK Sibenik). Ili se pak duzniku tako ostavlja vremena na crpljenje i trosenje sto vise trenutne i buduce vrijednosti prije neminovnog kraha (vidi Jadranska banka, TLM prije Impola itd.)

Trece, mozda se dio poslovanja, kapitala, pa i potrazivanja moze spasiti. Strojevi ne moraju hrdati i prodavati se za djelic cijene. Radnici nece zaboraviti znanja i vjestine. Resursi (od zemljista i koncesija do ideja i znanja) nece stajati blokirani i zapusteni kao mrtvi kapitali.

Uzevsi to u obzir, sve je manje jasno zasto Grad ne skuplja ono sto mu pripada i sto mu gradani i tvrtke duguju. Ukoliko neka tvrtka nije u stanju platiti niti rezije i tekuce troskove, treba je cim prije pocistiti s trzista (ovrhom, stecajem) i otvoriti priliku nekom drugom tko ima bolju ideju, organizaciju, ili uslugu/proizvod. Ako netko nije u stanju placati koncesiju ili naknadu za koristenje javnog prostora, treba mu je hitno oduzeti i dodijeliti onome tko moze. Ako su te koncesije previsoke za sibensko gospodarstvo, drazbom se moze osigurati da Grad izvuce optimalnu vrijednost i preda je u ruke onome tko je poprilicno siguran da ce je moci ekonomski iskoristiti. Ako neki projekt ili tvrtka ne mogu dobiti povoljan kredit od komercijalnih banaka, treba zadovoljiti iznimno visoke kriterije drustvene koristi prije nego se Grad upusti u rizik kreditiranja i jamstava. Grad je TEF-u nedavno posudio jos 2 milijuna kuna. Za ilustraciju, dok se udio losih (tesko naplativih i nenaplativih) potrazivanja hrvatskih banaka brzo smanjio, ocito je da javni sektor ima puno vise problema s naplatom i povratom svojih pozajmica.

npl

Ukoliko obicni gradani ne mogu placati komunalnu naknadu, vodu, ili odvoz otpada, treba razmisliti o njihovom smanjivanju ili o uvodenju socijalnih kategorija naplate. Buduci da je neplacanje najosnovnijih zivotnih troskova obicno znak teskog siromastva, i tu je pravovremeno djelovanje bitno. Umjesto natezanja ovrhama oko nekoliko stotina kuna koje rastu u basnoslovne visine, vjerovnici iz gradskog sektora trebali bi poticati otvaranje osobnog bankrota kako bi se duzniku pomoglo stati na noge i reprogramirati sve dugove te dodijelilo financijskog savjetnika/cu. Naime, zbog manjka informacija ili poticaja, mnogi nisu ni svjesni prilika koje im se pruzaju za ostvarenje (samo)pomoci.

Gomilanje neplacenih dugova Gradu i gradskim tvrtkama slijedi gradonacelnikovu logiku:

“Pa Grad potražuje od raznoraznih naknada i svega ostalog preko 50 milijuna kuna. Kad bi išli biti strogi, zatvorili bi pola kafića po gradu.”

-gradonacelnik Buric, 20. srpnja 2017.

“Treniranje strogoce” zapravo znaci jedno od dvije opcije. Ili priznanje da su naknade i koncesije previsoke za sibensko gospodarstvo te njihovo smanjivanje, ili pak trzisno ponasanje opisano u gornjim recima. Ponasati se trzisno znaci djelovati pravovremeno, transparentno i ujednaceno. Transparentnost je trazila i Drzavna revizija u svom zakljucku nakon analize sibenskih gradskih financija za 2016. godinu: Grad Šibenik je dužan javno obznaniti podatke o visini duga i dužnicima kojima su se odobrile odgode plaćanja, odnosno, dužan je objaviti podatke kome su se djelomično ili u potpunosti otpisali dugovi.

Jasno, pravovremeni, ujednaceni i transparentni pristup je potpuno suprotan od dogovorne ekonomije. U takvoj ekonomiji propisi se primjenjuju selektivno, a onima koji su se dogovorili dopusteno je crpiti sibenske resurse i voditi zombi-tvrtke naustrb ostalih. Zombi-tvrtke se, umjesto borbe za prezivljavanje i rast na trzistu putem znanja, inovativnosti, ucinkovitosti i produktivnosti,  hrane  svime ostalime kako bi ostale na zivotu. Ako im poslovni model – ili zivotni model njihova vlasnika – ne dopusta prezivljavanje, umjetno ih se subvencionira time sto zapravo ne placaju obveze prema Gradu.

Bitno je podsjetiti se na sluzbeni podatak da sibenski Vodovod od crpilista do spina izgubi 55-60% vode zbog lose mreze. Kad bi naplacivao 30 milijuna kuna potrazivanja i ubuduce zavrnuo spinu neplatisama, mozda bi i imao za ulaganja u ucinkovitiju i jeftiniju vodoopskrbu. A dotad ce, kao i obicno, na kraju balade sve platiti gradani.

Oglasi

Jedna misao o “Ekonomija dugova

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s